|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Alkar - Dinko Šimunović
Božanstvena komedija - Dante Alighieri
Decameron - Giovanni Boccaccio
Don Quijote - Miguel de Cervantes
Pustolov pred vratima - Milan Begović
Romeo i Giulietta - William Shaekspeare
Hamlet - William Shaekspeare
Pisac:
Dante je sin Alighiera di Bellinciona koji je pripadao drevnoj ali i dekadentnoj gvelfskoj obitelji i njegove prve žene, Belle, koja je bila kćerka Duranta di Scolaia Abatija, koji bio gibelinska vlastela. Nekoliko mjeseci po Danteovom rođenju, pobjedom Charlesa od Anjou nad kraljem Manfredom od Beneventa (26. veljače 1266. godine) završava se razdoblje carstva u Italiji, Napulj postaje francuski i osigurava se prevlast gvelfskoj struji u Toskani. Zbog toga Dante odrasta u duhu fjorentinske demokracije. Drži se da je filozofiju učio kod franjevaca i da mu je učitelj iz retorike bio Brunetto Latini, tajnik republike i istaknuti pristaša gvelfske stranke te ujedno poznat i kao autor djela Tesoro koje je predstavljalo ukupno enciklopedijsko znanje onoga vremena.
U službi gradske općine se borio kao konjanički glasnik kod Campaldina (11. lipnja 1289.), kada je gvelfska liga, na čijem je čelu bila Firenca, pobijedila gibeline. U političkom životu grada sudjeluje kao član Vijeća stotine. Već tada je 1294. Dante bio napisao svoje prvo djelo, Novi život,nadahnuto ljubavlju prema Beatrice Portinari, a posvećeno je firentinskom pjesniku Cavalcantiju, kojeg i sam Dante naziva svojim prvim prijateljem.
Početkom 1300. godine, papom je proglašen Bonificij VIII. Političke prilike u Firenci su bile katastrofalne, jer se vladajuća gvelfska stranka podijelila u dvije struje, poznate kao Bijeli i Crni, gdje su se Bijeli više zalagali za ustav i građanska prava a Crni, uglavnom imućniji i vlastela, davali potporu papi koji je nastojao zaustaviti demokratske procese u Toskani. Vrhunac sukoba se dogodio 1. svibnja kada je došlo do krvavog sukoba predstavnika ove dvije struje. Dana 7. svibnja Dante odlazi na diplomatsku službu u San Geminagno. Poslije svog povratka biva izabran za jednog od šest gradskih priora. Kao pristaša Bijelih, Dante s drugim priorima uspostavlja mjere protiv papine dominacije u gradu i kažnjava vođe obje struje te dopušta odbjeglim pristašama Bijelih povratak u Firencu. Kao odgovor na ove mjere papa šalje francuskog princa Charlesa od Valiosa s trupama u Firencu, koji ulazi u grad 1. studenog i vraća Crne na vlast. Kada su se papine pristaše (Crni) domogli vlasti (1302.), Dante je osuđen na progonstvo, a presudom od 10. ožujka iste godine zaprijećeno mu je i lomačom, ukoliko se zatekne na teritoriju općine.
Nekoliko godina prije progonstva, Dante se oženio Gemmom di Manetto Donati, rođakinjom svojeg najžešćeg protivnika Corsa Donatija i imao je četvero djece. Nakon progonstva, nikad više nije vidio svoju ženu. Sinovi Pietro i Jacopo i jedna kćerka Beatrice su mu se kasnije pridružili. Kao izbjeglica živio je u Arezzu, Veroni, Ravenni, a neko vrijeme, čini se, i u Parizu. Obijajući tuđe pragove i kušajući gorki okus tuđeg kruha, Dante nije gubio nadu da će se jednog dana vratiti u rodni grad. Materijalna nesigurnost i teške životne prilike prisiljavale su ga da traži utjecajne zaštitnike pokušavajući privući njihovu pozornost protiv pape, a sa smrću cara Henrika VII. izgubio je sve izglede da bi neka spoljašnja intervencija mogla izmijeniti političko stanje u Firenci. Razočaran je 1315. odbio prihvatiti ponižavajuće uvjete povratka, i sve se više udaljavao od ranijih pristaša i istomišljenika, postajući sve više "svoja vlastita stranka".
Od 1317. nastanio se trajno u Ravenni gdje je, kako se misli, predavao retoriku. Godinu dana pred smrt drži u Veroni na latinskom raspravu Rasprava o vodi i zemlji.
Putujući u Veneciju 1321. se razbolio i po povratku u Ravennu umro. Firenca, koja ga je doživotno prognala i osudila na lomaču, pedesetak godina nakon pjesnikove smrti poziva drugog velikog pisca (Boccaccia) da drži javna predavanja o značenju Danteove Božanstvene komedije koja se ispočetka nazivala samo Commedia da bi ju sam Boccaccio kasnije nazvao božanstvenom. Ovo remek-djelo zapadne civilizacije i kulture prvi put je tiskano pod nazivom La Divina Commedia 1555. godine.
Djela:
Novi zivot (Vita nuova) - jedno je od najznačajnijih Danteovih djela, idealistička priča o njegovoj ljubavi prema Beatrice. Ovaj roman sastavljen je od stihova i poglavlja u prozi, pisan je između 1283. i 1289. godine. Riječ je, u izvjesnom smislu o ljubavnom romanu a proznim dijelovima - između kojih su umetnuti soneti i kancone - u kojima se opisuje Danteova ljubav prema Beatrici.
Rime (Rime) - Danteov kanconijer nastao istovremeno ili poslije Novog života, u kome on pjeva o ljubavi prema Beatrice i drugim ženama, ali i o moralnim i filozofskim pitanjima. Rime se mogu podijeliti na: Mladalačke rime i polemika, Kamene rime i Filozofske rime i rime izgnanstva. Mladalačke rime sastavljene su od Danteovih mladalačkih stihova pisanih dijelom "na toskanski način" a dijelom "u novom stilu" i polemike pisane u stihovima. Kamene rime, napisane oko 1296. godine, sastavljene su od niza kancona i sekstina posvećenih ženi kojoj je dao alegorijsko ime Petra (tal. pietra = kamen), s jasnom aluzijom na njenu bezosjećajnost i odbijanje ponuđene ljubavi. Filozofske rime i rime izgnanstva sačinjene su od filozofskih pjesama i pjesama u kojima utjehu zbog svog nezasluženog izgnanstva Dante trazi u moralnom integritetu i čistoći.
Gozba (Convivio), djelo doktrinarnog karaktera napisano je u progonstvu između 1304. i 1307. godine, a ostalo je nedovrseno, vjerojatno zbog istovremenog rada na Božanstvenoj komediji. Djelo je, a to je veoma značajno, pisano na tzv. vulgarnom, odnosno narodnom jeziku. On tu potvrđuje da narodni jezik može potpuno zamijeniti latinski jezik.
O pisanju na vulgarnom jeziku (De vulgari eloquentia) - također nedovršeno djelo nastalo istovremeno s Gozbom, ali na latinskom jeziku. Ono se nadovezuje na Gozbu i razvija temu iz nje o dostojanstvu i prirodi vulgarnog jezika.
O monarhiji (De monarchia), djelo za koje se ne zna točno u kojem periodu Danteovog života je nastalo, pisano je u tri knjige na latinskom jeziku. U prvoj Dante dokazuje da je monarhija savršen oblik vladavine, u drugoj objašnjava kako je monarhija bila ostvarena u Rimskom carstvu, a u trećoj raspravlja o odnosu carstva i crkve, cara i pape. Zbog tih teza djelo je bilo proglašeno za jeretičko i 1329. godine javno spaljeno po nalogu kardinala.
Poslanice (Epistole), pisane na latinskom jeziku u raznim vremenskim periodima, čini ih trinaest pisama slavnim, ali i drugim ličnostima tog doba, namijenjenih i široj publici.
Ekloge (Egloge) - nastaju kao odgovor na jednu pjesmu na latinskom koju je Danteu 1319. godine, uputio Giovanni Vergilije, a kojom ga poziva da napusti narodni jezik i da pjeva na latinskom. Dante mu je odgovorio alegorijskom eklogom, u kojoj kaže da se nada da će zaslužiti pjesnički lovor svojim djelom na narodnom, vulgarnom jeziku.
Prigovor na vodu i zemlju (Questio ge aqua et terra) - djelo u kojem Dante prepričava tezu iznijetu na jednoj raspravi u Mantovi na temu da li je voda na nekom dijelu viša od kopna, dokazavši da je vodena površina uvijek niža od kopna. Ovaj dokument nema neki veliki značaj u Danteovom opusu, ali govori o njegovim raznolikim interesima i širokoj kulturi.
Božanstvena komedija (La Divina Commedia) - djelo koje je Dante pisao od 1307. godine pa do pred samu smrt. Pakao i Čistilište je završio prije 1314. Originalni naslov djela je bio samo Komedija, a Dante ga je tako nazvao jer su u srednjem vijeku još bili nejasni pojmovi o klasičnoj drami. Naime, pjesme koje bi žalosno počinjale a sretno završavale nazivane su komedijama, dok su one koje bi i završile žalosno nazivane tragedijama. Naziv "božanstvena" dali su joj kasniji čitatelji.
Naslov, nastanak i osnovna struktura:
Dante je svoje djelo nazvao samo Komedija držeći se tadašnjih shvaćanja da su tragedije djela koja počnu tragično i tragično završe, a komedije djela koja tragično počinju a završavaju se sretno: "...Na početku je ona zastrašujuća i smrdljiva, jer govori o Paklu, ali ima dobar, poželjan kraj, govori o Raju...". Epitet božanstvena pojavljuje se prvi put kod Boccaccia u njegovom djelu o Danteovom životu ali se kao sastavni dio naslova izdanja uvodi 1555. godine.
Poema se sastoji od 14233 stiha u jedanaestercu i rimovanim tercinama, koje su lančano povezane. Podijeljena je na tri dijela: Pakao, Čistiliste i Raj, sa po trideset tri pjesme, s time da prvi dio odnosno Pakao, ima i uvodnu pjesmu, dakle trideset četiri pjesme - ukupno sto pjesama. Bazirana je na broju tri (simbol Svetog Trojstva) i savršenom broju deset. Simetricčna je i unutrašnja podjela: Pakao ima devet krugova i predvorje, sto čini deset dijelova. Čistiliste ima devet dijelova (plaža, Predčistilište i sedam pojaseva), plus Zemaljski Raj, što također daje zbir deset. Raj ima devet neba, plus Empirej, što opet čini deset. Svaki od tri dijela poeme završava riječju zvijezda. Svaka šesta pjesma u tri dijela poeme govori o politici, ali u sve širem smislu (na nivou Firenze, pa Italije, Carstva). Duše griješnika razvrstane su u tri grupe, kao i duše pokajnika i duše blaženih. Tri zvijeri ometaju pjesnika na početku puta.
To je priča u prvom licu o putovanju kroz tri onozemaljska kraljevstva, započetom, kako neki smatraju, na Veliki petak 7. ili 8. travnja, odnosno po drugima 25. ožujka 1300. godine, na dan prvog Jubileja. Dante ima 35 godina i gubi se u šumi, a tri zvijeri ga sprječavaju da iz nje izađe. Pomaže mu Vergilije kao simbol razuma i vodi ga dobrim dijelom puta (kroz pakao i čistilište), a zatim Beatrice i Sveti Bernard (kroz raj).
Dante je počeo pisati Pakao oko 1306-1307. godine (možda i 1304), a završava ga oko 1309-1310. Čistilište piše poslije 1308, sve do 1315, a Raj poslije 1316. pa skoro do 1321. godine.
Jezik i stil:
Jezik Božanstvene komedije ima za osnovu toskanski, odnosno firentinski dijalekt, i to iskorišten u svim elementima, pa su u upotrebi svakodnevne a ne samo akademske rijeci, narodni izrazi i žargoni. Uključuje galicizme i neologizme, odnosno riječi koje je sam iskovao. Koristi oko petsto latinizama, posebno kada je ton kazivanja svečan ili učen.
Stilski je vrlo različit, vec prema potrebi kazivanja. Može se reći da koristi veliku skalu stilova - od tragičnog do komičnog, od poniznog do svečanog, od grotesknog do narodnog. Kroz svoj plurilingvizam i pluristilizam Dante uspijeva pokazati stvarne mogućnosti vulgarnog, odnosno narodnog talijanskog jezika. Taj jezik je ušao u upotrebu tek koje destljeće ranije, a prije Dantea korišten je samo za ljubavnu liriku, s ponekim izuzetkom u religioznoj i didaktičkoj poeziji i u nekim proznim djelima.
Dante se s pravom smatra ocem talijanskog jezika, jer iako nije prvi koristio narodni jezik za pisanje, on ga je osposobio da se na njemu moze napisati bilo koje književno djelo. Pojava Danteovog djela značila je pobjedu toskanskog dijalekta, koji postaje zajednički jezik svih Talijana. Instrument te pobjede bio je trijumfalni uspjeh Božanstvene komedije postignut kod široke publike. To je nova publika koju je Dante stvorio za sebe i za potonje pisce, a koja nije bila vise ograničena samo na uske akademske krugove.
O djelu:
Božanstvena komedija, vjerokatno, jedno od najvećih djela ikada napisanih. Veličina ovog djela se odnosi na njegovu neprolaznost, svevremenost i univerzalnost. Dante je na jedan izuzetan način uspio otjelotvoriti ideal vjere, morala, nauke i politike.
Dante polazi od teze da je postojbina duše nebo, odakle ona silazi u nas. Duša po dolasku na zemlju ima dvije osobine: razum i težnju. Duša teži dobru, ali ne zna da ga razlikuje. Iz neznanja se rađa zlo, a ono se po Danteu nalazi u materiji odnosno čulnom uživanju. Dobro se nalazi u duhu, najviđe dobro je Bog, a njemu teži svaka duša.
Zahvaljujući svom umjetničkom geniju, Dante je u jednu cjelinu uspio povezeati plejadu likova, nosilaca različitih osjećanja, žudnji i duševnih stanja. Najupečatljiviji dio Božanstvene komedije je Pakao u kome Danteovo umijeće sintetiziranja i mašte dolazi do vrhunca.
Svaki čovjek se u jednom trenutku zapita koliko duboko je u toj šumi grijeha, u koju zaluta svako - svjesno ili nesvjesno. Ovaj prolazak kroz paklene krugove i sagledavanje najmračnijih slika je toliko upečatljiv i realistican da se ne moze izbjeći vlastito preispitivanje. Našavši se u tami, ćovjek se zapita o svojoj prošlosti i budućnosti, ali i o postojećem svijetu uopće. Teško je zatvoriti oći pred činjenicom da ni jedan od ovih grijeha nije iskorijenjen, ali da su ovom nizu pridodati novi. Koliko li bi Danteu pojaseva i zlih jaruga bilo potrebno kada bi Pakao pisao danas?
Postoji toliko scena mučenja, odnosno ispaštanja grijeha i svaka od njih je na sebi svojstven nacin strašna, ali je najupečatljivija ona iz drugog pojasa devetog kruga gdje se nalaze izdajice. Tu grof Ugolino glođe potiljak nadbiskupu Rudjeriju. Rudjeri je zatvorio Ugolina, njegova tri sina i unuke u kulu (kasnije nazvanu Kulom gladi) gdje su oni umrli od gladi. Najdirljivija scena je kada jedan od Ugolinovih sinova kaze:
"Oče, nas će mnogo manje boljeti ako budeš jeo nas, ti si nam dao ovo bijedno meso, pa nam i uzmi život goli."
Također, značajno je i to što je Dante ovim djelom nastojao usmjeriti čitaoce k pravom putu - k Bogu. Na ulazu u pakao nalaze se oni koji "...ni pokudu ni pohvalu ne zaslužuju...", ljudi koji su čitavog zivota bili neodlučni, nisu se okrenuli ni dobru ni zlu, kukavički bježeći od svake odgovornosti.
Božanstvena komedija ne pripada ni jednoj generaciji. To je ispovijest čovjeka koja je istovremeno i općeljudska, čime se uzdiže na plan univerzalnosti. Božanstvena komedija predstavlja stalnu ljudsku potrebu za srećom, mirom i prosvjetljenjem.
Ljubav
U Dantea nailazimo na tri različite ljubavi:
1. najniža razina - fizička ljubav: niži stupanj tjelesne, zemaljske ljubavi
2. viša razina - duhovna ljubav: ljuba prema mrtvoj Beatrice
3. najviša razina - ljubav prema vlastitom duhu
Ljubav je za Dantea ''sila koja pokreće Sunce i ostale zvijezde''.
Staro - srednjovjekovno u djelu
Značajke koje djelo povezuju sa srednjim vijekom su oblik alegorijske vizije, razvrstavanje grješnika u skladu s religioznim poimanjem grijeha, srednjovjekovna simbolika brojeva.
Novo - renesansno u djelu
Narodni jezik kojim je pisano, kritičnost (osobito prema crkvenim dostojanstvenicima, što dokazuje da se čovjekov svjetonazor oslobađa od srednjovjekovnih stega).
Simbolika brojeva:
Dante poštuje srednjovjekovnu simboliku brojeva prema kojoj je 3 sveti broj, 4 zemaljski broj, a 7 broj savršenstva.
Naslov:
Ovo se djelo komedija jer se prema srednjovjekovnoj poetici tako nazivalo pripovjedačko djelo u stihu napisano jednostavnim, svima razumljivim izrazom koje započinje tužno, a završava sretno. Atribut božanstvena, kojim se htjela naglasiti uzvišenost sadržaja, dodan je u jednom mletačkom izdanju iz 1555. godine.
Pakao:
Dante se na polovici života nađe u šumi. Dugo luta šumom i izađe iz nje, te dođe do nekog brijega. Krene prema vrhu, ali mu put zapriječe gepard, lav i vučica. On krene natrag, ali dođe Vergilije i povede ga za sobom. Vergilije mu objasni da ga je poslala Beatrice, lik iz Danteovog romana ''Vita nuova'' (''Novi život''). Vergilije vodi Dantea kroz Pakao i Čistilište u Raj.
Pakao je Dante opisao kao devet krugova. U svakom krugu nalaze se duše grješnika, a raspoređeni su po težini grijeha - što su grijesi teži, to su krugovi niži i uži.
U prvom se krugu - Limbu nalaze duše nekrštenih. Njihove se duše ne muče i jedina im je muka neispunjiva želja da vide Boga. Tu se nalaze djeca i antičke ličnosti koje su se rodile prije stvaranja kršćanstva; Homer, Ovidije, Vergilije...
U drugom se krugu nalaze duše ljubavnika, kojima vitla paklena oluja. Čuva ga Minos, a on ujedno i razvrstava teže grješnike. U ovom krugu Dante razgovara s Francescom i Paolom, ljubavnicima iz Ravenne.
U trećem se krugu muče duše proždrljivaca. Njihove su muke da ih, polijegale po blatu, šiba kiša i snijeg dok ih Kerber, mitski čuvar Hada, rasčetvoruje.
U četvrtom su krugu duše rasipnika i škrtaca. Oni prsima guraju teške terete, a čuva ih Pluton.
Peti je krug krug duša srditih i žestokih, koji su zagnjureni pri vrhu, a lijeni se dave pri dnu. Čuva ih Flegija.
Šesti je krug krivovjeraca koji su zakopani u vatrenim grobovima. Ovdje Dante priča s Farinatom i Cavalcantijem.
Sedmi je krug podijeljen na tri pojasa. U prvom se pojasu nalaze nasilnici na bližnjega, a čuvaju ih kentauri, koji ih, dok su uronjeni u Flagetont, rijeku od vruće krvi, gađaju strelicama. U drugom se pojasu nalaze samoubojice, koji su pretvoreni u otrovno granje, te rasipnike, koji gonjeni Harpijama trče kroz šume samoubojica. U trećem se krugu na užarenom pijesku nalaze nasilnici protiv Boga, leže nepokretni nauzak, protiv prirode, moraju trčati i protiv rada, moraju sjediti. Ovdje Dante sreće Brunetta Latinija, protivnika prirode, njegovog učitelja i uglednog književnika, te mu on proriče da će biti prognan iz Firence.
Metabolge ili zle jaruge, kako se još zove osmi krug pakla, sadržavaju deset rovova. U prvom su rovu zavodnici žena (njih bičuju đavoli), u drugom laskavci (zaronjeni u ljudsku nečist. U trećem su rovu simonisti - ljudi koji su prodavali ili kupovali crkvene časti, naglavce zabodeni u šuplju stijenu. Tamo Dante sreće Papu Nikolu III. U četvrtom se krugu nalaze vračevi i lažni proroci, koji hodaju unatrag, glave okrenute naopaku. U petom su krugu podmitljivci i varalice, zagnjureni u vrelu smolu, a čuvaju ih vrazi. U šestom su krugu licemjeri, prisiljeni da hodaju pod debelim pozlaćenim kabanicama. U sedmom su rovu lupeži koji trče progonjeni od otrovnih zmija. U osmom su krugu himbeni savjetnici, a među njima Dante sreće Odiseja, koji mu opisuje svoje zadnje putovanje. U devetom su rovu sijači nesloge, koje vrag ranjava mačem, a u desetom su rovu krivotvoritelji, kažnjeni strašnim bolestima.
U deveti krug Dantea i Vergilija prenese div Antej. Taj je krug podijeljen na četiri zone: Kain - zona izdajica rođaka, Antenori - zona izdajica domovine ili stranke, Tolomeja - zona izdajica gostiju, Guidecca - zona izdajica svojih dobročinitelja. U središtu Kocita, ujedno i središtu zemlje, nalazi se gorostasni Lucifer, koji je do pola zaronjen u led. Ima tri glave, a ispod svake po par ogromnih krila kojima stvara hladan vjetar. U ustima su mu Juda, Brut i Kasije.
Vergilije se s Danteom uspinje uz Luciferove noge do južnog pola i stiže do južnog pola, gdje se po Danteovoj viziji nalazi čistilište u obliku brda.
Čistilište:
Na čistiliste, visoki brijeg koji se diže iz mora, Dante stiže kroz dugi podzemni hodnik koji polazi od Luciferovih nogu. Tu stižu na barci koju vozi anđeo do brijega čistilista, mjesta gdje dospijevaju duše dostojne odlaska na nebo poslije ispaštanja i pokajanja. Dante se uspinje s Vergilijem uz brijeg, gdje poslije pretčistilišta idu u čistilište koje ima sedam pojaseva kao simbol sedam glavnih grijeha, a redoslijed im je obrnut od rasporeda koji imaju u paklu. Blaži grijehovi se ispaštaju na većoj visini, odnosno bliže Bogu.
U svakom pojasu se nalaze griješnici koji ispaštaju određeni grijeh, a na kraju svakog pojasa je anđeo koji briše s čela slovo "P", simbol grijeha (sedam slova "P" simboliziraju sedam glavnih grijeha, a slovo "P" je početno slovo latinske rijeci peccato-grijesi). Te znake plamenim macčm urezuje anđeo na ulazu u čistilište. Ovdje, za razliku od pakla, griješnik nije osuđen na vječno ispaštanje grijeha i nije vezan za isto mjesto, već se kreće kroz čistilište, zadržavajući se da ispašta u onim pojasevima u kojima se ispašta neki od grijeha koje je počinio. I kada se izbriše svih sedam "P", stiže se na vrh gdje se nalazi zemaljski raj, određen za čovjeka koji ga je izgubio zbog Adamovog grijeha.
Na vrhu se Dante oprašta od Vergilija, simbola zemaljske nauke, jer se očistio od grijeha, a i zato sto Vergilije, pošto nije vjerovao ni u Krista koji je došao niti u dolazeceg Krista, ne može u raj. Njegovo vječno mjesto je u Limbu. Zato se u zemaljskom raju pojavljuje Beatrice, simbol ljubavi Božje i teološke nauke i otkrivenja. U zemaljskom raju Dante posmatra, zajedno s Beatrice, simbolični prizor koji obuhvaća najznačajnije trenutke ljudske povijesti. Zatim uranja u vodu rijeke zaborava grijehova, u vodu Lete, a potom i u vode Evnoje da osvježi sjećanje na dobra djela. Potom može krenuti k zvijezdama i s Beatrice se penje u Raj.
Raj:
U raju je boravište blaženih duša. Postoji hijerarhijski red u savršenstvu duša i to savršenstvo je utoliko veće ukoliko je više nebo na kome se nalaze. Samo na prvom nebu i na Empireju duše se pojavljuju pred Danteom u ljudskom obliku, a na ostalim su one predstavljene svjetlima razlicite jaćine, odnosno one su tu predstavljene kao čista suština.
Na Zvjezdanom nebu Dante vidi trijumf blaženih duša odnosno Kristov trijumf, a na Prvom pokretnom nebu vidi Boga u središtu anđeoskih hijerarhija. Anđeli prve hijerarhije, serafimi, kerubini i anđeli prijestolja nalaze se na odgovarajućim nebesima (Empireju, Prvom pokretnom nebu i Zvjezdanom nebu). Anđeli druge hijerarhije, odnosno anđeli poglavarstva, moći i gospodarstva borave na Jupiterovom, Marsovom i Sunčevom nebu, a anđeli treće hijerarhije, odnosno anđeli knezevi, arhanđeli i anđeli su na Venerinom, Merkurovom i Mjesečevom nebu.
Dakle sve duše se nalaze na desetom nebu, Empireju, raspoređene u obliku rajske ruže oko Bogorodice. Na osmom nebu Dantea ispituju sveti Petar i sveti Jovan o tri teološke vrline. Pošto je pokazao da potpuno shvaća i prihvaća vjeru, nadu i ljubav, prelazi preko Prvog pokretnog neba u Empirej, i tu ga ne vodi više Beatrice već sveti Bernard. On tu posmatra tajanstvenu Rajsku ružu. Sveti Bernard moli Bogorodicu da oslobodi Dantea bilo kakve smrtne sjene i tako se pjesnik može približiti Bogu, da razumije najveće tajne vjere - duboko jedinstvo stvorenog svijeta, jedinstvo tri božanske ličnosti u jednoj, spajanje božanskog i ljudskog u Kristu, sve dok se na vrhuncu ekstaze, izvan sebe, ne izgubi u Bogu i potpuno uklopi u harmoniji svemira stopivši se sa ljubavlju koja pokreće Sunce i ostale zvijezde.
